Istarski narodni običaji i stari zanati

Uz posvetu knjige koju autor čitateljima daje kao dobru ruku – to je dar za Novu godinu – i napomenu sa sugovornikom Ča ti je to rabilo? – knjiga sadrži zbirku autorovih govornih emisija na Hrvatskom radiju, u dosta dugom vremenskom razdoblju. Marko Bijažić se kao novinar javljao u različitim emisijama, prvenstveno za selo i poljoprivredu, ali je surađivao i s folkloristima i onima koji su istraživali muzičku baštinu Istre. Danas ga u Istri znaju i kao autora popularnih emisija Jurina i Franina, koje se rado slušaju i zatim komentiraju. Po tome svome radu Marko Bijažić nije nepoznat autor. Odlučivši pripremiti za tisak svoje razgovore s ljudima koje je susretao na istarskim putima, on je u knjigu unio mnogo vrijednih podataka o vremenu prošlom i vremenu sadašnjem, o problemima koje je riješio nemilosrdni protok vremena, ali je novo vrijeme otvorilo nove, druge probleme. O svemu se tome u knjizi govori jednostavnim i jasnim diskursom. Želeći prvenstveno oživjeti sjećanja (i zabilježiti prošlo) Marko Bijažić je sa svojim sugovornicima razgovarao o gospodarskim i društvenim prilikama u Istri prije korjenitih promjena kako u gospodarskom tako i u društvenom životu – kad staro selo i u njemu običaji i stari zanati odumiru, a sela postaju gradska predgrađa. Zato je to sve valjalo zabilježiti. Knjigu Marka Bijažića s jednakim će zanimanjem pročitati i skroman čitatelj željan novih spoznaja i probirljiv stručnjak koji traži i traga za posebnostima. I jedni i drugi možda će požaliti što u knjizi nije više toga zabilježeno. No knjiga je sastavljena na temelju planiranih i neplaniranih susreta i razgovora, a ne kao dugoročan projekt ili kao stručno istraživanje o običajima i zanatima u Istri. Ipak će i istraživaći običaja, jezika i starina u njoj, za svoj posao, naći korisnih obavijesti. Pisana lako, djelomice u čakavskom dijalektu i istarskim govorima, knjiga komunicira s čitateljem živo, intimno i zanimljivo. Posebna su vrijednost ove knjige njezini slikovni prilozi, stare fotografije sačuvane u Etnografskom muzeju u Pazinu, na kojima su zaustavljeni trenutci one Istre koje više nema: stojimo pred fotografijama koje su snimili nepoznati ljudi, vjerojatno amateri, za svoj gušt. Ostao je trag obojen nostalgijom, ožaren ljepotom prolaznosti. Ispod stranica, onako uzgred, složene su uzrečice i poslovice iz Istre. Slušali smo, i u to su nas uvjeravali, da je toga narodnoga blaga sve manje, da su nestale pjesme i zaklinjanja, poslovice i uzrečice, ali onaj koji zna tražiti u sjećanju ljudi koji dugo pamte, ćut će mudrost ovjerenu stoljećima, izrečenu filozofskom mudrošću, jasnoćom, i preglednošću…